Crni gutač - Suicidni proždrljivac morskih dubina

June 12, 2017 Kategorije: Ribe

Crni gutač - Suicidni proždrljivac morskih dubina

Velike morske dubine se odlikuju mnoštvom izmijenjenih karakteristika u poređenju sa površinskim zonama mora. Pored visokog hidrostatičkog pritiska i niskih temperatura, nedostatak svjetlosti onemogućava opstanak fotosintetskih organizama, što dovodi do nedostatka dostupnog kiseonika i hrane životinjama koje naseljavaju ovakva morska staništa. Organska materija u ovakve neosvijetljene dubine dospijeva putem detritusa koji pada iz gornjih, osvijetljenih i visoko produktivnih slojeva vode, te je opstanak moguć isključivo heterotrofima koji stupaju u raznovrsne odnose predatora i plijena. Ekstremni ekološki faktori i malobrojnost populacija plijena su uslovili da mnoge dubinske ribe razviju niz adaptacija koje omogućavaju efikasnu predaciju i konzervaciju energije u dugom vremenskom periodu između obroka.

Jedna ovakva vrsta jeste crni gutač (Chiasmodon niger), riba iz reda grgečki koja nastanjuje tropske i subtropske morske vode širom svijeta, u mezopelagijalnoj i batipelagijalnoj zoni na dubinama od 700-2745 m, gdje je veoma česta i rasprostranjena vrsta. Dostiže dužinu do 25cm i posjeduje izduženo tijelo koje nije prekriveno krljuštima. Usta su joj veoma široka, a donja vilica je mnogo duža od gornje i izvire preko nje. Obe vilice posjeduju po jedan red oštrih zuba koji su zakrivljeni prema unutra i međusobno se ukopčavaju.

Ulovljena jedinka crnog gutača (http://www.iucnredlist.org, 2017.)

Crni gutač posjeduje bizarnu sposobnost gutanja plijena većeg od sebe. Najčešće se hrani drugim košljoribama, koje guta čitave. Jako rastezljiv želudac i nedostatak krljušti mu omogućavaju da proguta plijen koji je do 3 puta veći i 10 puta teži od njega. Donja vilica je zglobljena sa prednjom stranom lobanje, što gutaču omogućava da dodatno širi usta, a otisci zuba na uzorkovanom plijenu ukazuju na to da vrsta polako guta plijen postepenim pomicanjem gornje i donje vilice preko njegovog tijela. Prihvaćena hipoteza predlaže da gutač najprije zahvata glavu plijena, obuhvatajući škrge kako bi plijen ubrzo umro od gušenja, nakon čega guta ostatak tijela. Ukopčani zubi onemogućavaju sitnijem plijenu da pobjegne iz unutrašnjosti gutača. Ovakva adaptacija omogućava gutaču da opstane u velikim morskim dubinama, gdje malobrojnost jedinki plijena uslovljava velike vremenske razmake između obroka. Kako vrsta ne bi gladovala često je primorana da oportunistički proguta mnogo krupniji plijen.

Šematski prikaz hipotetičkog mehanizma ubijanja i gutanja plijena (https://realmonstrosities.tumblr.com, 2016.)

Najčešće se pronalaze primjerci gutača koji su progutali toliko krupan plijen da je onemogućeno njegovo pravilno varenje. Usljed usporenog procesa varenja u ovakvim slučajevima ubrzo otpočinje proces truljenja plijena unutar želuca gutača. Nakupljanje gasova (poput metana) izaziva bubrenje i plutanje gutača do morske površine, uzrokujući njegovu smrt, jer promjena u okolnom hidrostatičkom pritisku dovodi do pucanja želuca jedinke. Vrsta nikada nije dokumentovana u prirodnom staništu, već je većina dosadašnjih uzorkovanih primjeraka otkrivena na površini mora nakon njihove smrti. Takođe se jedinke često pronalaze u ribarskim mrežama tokom dubinskih kočarenja.

Uzorkovana jedinka sa punim želucem, pronađena na morskoj površini (http://p-i-f.livejournal.com)

Ova misteriozna vrsta ribe je još uvijek nedovoljno proučena, a svi podaci o njenom načinu ishrane poznajemo isključivo na osnovu ovakvih mrtvih primjeraka koji se nađu na morskoj površini. Primjerak crnog gutača, prikazan na slici dole, pronađen je 2007. godine u moru oko Velikog Kajmana, najvećeg ostrva Kajmanskog arhipelaga. Jedinka je bila dugačka svega 19 cm, ali je njen želudac sadržao zmijsku skušu (Gempylus serpens) koja je bila dugačka čak 86 cm. Ovakav prevelik zalogaj je naravno doveo do pucanja zeluca gutača i njegove smrti.